Ovo je priča o meni, dječaku iznutra a odraslom momku izvana. Imam 22 godine, studen sam Fakulteta informacijskih tehnologija u Mostaru, naizgled sasvim normalan i pozitivan momak, međutim to je samo maska koju držim na svom licu kako bih izgledao sretan ljudima koje volim. Unutra gorim, ne u bukvalnom smislu, već emotivnom. Volim jednu djevojku, djevojku koja je stvarno posebna, nisam od dečkiju koji voli djevojku na seksualan način i po izgledu, već momak koji ne gleda ljepotu, gleda ljepotu koja se ogleda iznutra. Onu duševnu ljepotu u smislu dobroćudnosti. Mislim patetično je ovo što pišem, i na prvi pogled i nema neku važnost, inače ne tipkam i nisam neki tekstopisac, ali ono što mislim to i tipkam, riječi se same nadovezuju na druge… da nastavim, tu „X“ djevojku sam upoznao kroz fakultet, vidjeli smo se par puta, pričali na skype-u, i odmah sam primjetio da je drugačija od ostalih i vidio sam da imamo mnogo toga zajedničko. Bio sam joj dobar drug, bio sam joj rame za plakanje, bio sam joj sve ono što bi jedna djevojka poželjela, i mnogo sam puta joj pomogao oko „x“ stvari da ih sad ne nabrajam jer ih stvarno ima puno. Nikad joj nisam rekao kako se osjećam, jer je imala dosta problema sa momcima iz kraćih/dužih veza i nisam htio da joj predstavljam problem. Davao sam joj savjete u vezi veze iako nikada nisam bio u vezi, nikada nisam imao prvi poljubac… govorio sam joj uporno da slijedi svoje srce i da nastavi onako kako ona to najbolje zna. Međutim i ona je jako nesretna, a ja glupan, nikako da joj dokažem koliko je ustinu volim i poštujem, ali mislim da bi mi to samo došlo još više problema, odustao sam, jer mislim da ne bi mogao da podnesem da mi kaže NE.
0 komentari