Pamtim ga po tome što je uvijek čekao pred mojom zgradom da uđem u stan na drugom katu, i gledao kroz stakleno stubište. A ja onako pred vratima se okrenem i pogledam prema dolje, znam da ću ga vidjeti i da nije otišao. Ostala mi ta navika i danas, ali ovaj kao da jedva čeka da izađem iz auta. Kako sitnica može čovjeku toliko značiti, nevjerovatno…
0 komentari