Postoje još uvek dobre devojke. Nakon saobraćajne nesreće, zbog koje sam ostao invalid, terao sam svoju devojku od sebe. Raskidao, bežao od nje… Nisam hteo da joj život bude otežan i zagorčan zbog mene, ma koliko je voleo, nisam mogao da joj na leđa stavim toliki teret. A ona je bila neverovatno uporna da ostane i činila je sve, da me čak i zaprosila. A jutros mi je podarila i kćerku.
Za svu ljubav, pažnju, razumevanje i podršku koju sam od nje dobijao sve vreme, za sve njene osmehe čak i u najtežim danima naših života, zbog toga što joj ništa nije teško učiniti za mene, za sve što me naučila, za nadu, veru, upornost, i za neopisivu sreću koju mi je danas donela na svet hoću da se zahvalim. Jednoj jedinoj, mojoj Marjani. Marjana, kojoj je jedina mana, što je toliko ”proždrljiva” da je čak pojela i svoje slovo ” I ” Ti si moje noge koje me vode u bolje sutra. Iz dubine srca želim da naša kćerka bude ista kao ti. Samo što slova baš i ne mora da pojede. Volim te. Devojke, požurite kući!
0 komentari