Bližim se 30-oj, moja mladost je protraćena na davanje ispita i sticanje iskustva volonterskim radom, da bih samo kratko (3 god.) radila posao koji me ne zanima uopšte i skupila novca da idem u inostranstvo raditi posao kojim hoću da se bavim od ranog djetinjstva. Ovdje nikad nije bilo ni faksa niti stipendije za to. Ni ne trebaju mi. Samouka sam i imam mnogo potencijala.
Samo mi trebaju sredstva za rad. To je 10 potpuno protraćenih godina, jer *niko* (bilo ko) nije htio da nešto malo uloži u mene, pored dokaza o mojim rezultatima. Iz kuće sam jedva ikad izašla, jer mi roditelji kontrolišu svaki treptaj. Ako postanem neko, pobrinuću se da se zna da me niko u ovoj državi uključujući roditelje nije podržao i da nisam domaći proizvod, niti predstavnik ,,sa ovih prostora”.
0 komentari