Da mi je neko prije deset godina rekao da ću prije tridesete imati muža kojeg obožavam, bebu na putu, dvije diplome, doosta godina radnog staža, stalan posao, solidnu platu, putovanja, i što je najvažnije zdrave i vesele sve važne ljude oko mene, ljubila bih ga u pozadinu (ako bih mu povjerovala da će se sve navedeno meni desiti, nakon jako lošeg perioda, u svakom smislu). A ja sam svaki treći dan tužna i pretužna što još nemamo svoj stan, i što se svađamo hoćemo li kod mojih ili njegovih na nedjeljni ručak. Čovjek stvarno ne umije da prepozna sreću i uživa u njoj, ni kad mu je pred nosom.
0 komentari