Obišla sam više od pola svijeta, takav mi je posao. Vidjela sam neka mjesta za koja nisam znala da postoje, a nisam ni vjerovala da postoje. Sa zaprepašćenjem sam gledala siromaštvo u kom ljudi žive u nekim krajevima. Hodaju bez obuće i u pohabanoj odjeći, spavaju u ručno napravljenim skloništima od bambusa i palminog lišća, o higijeni da ni ne pričam…ne pojedinci..više je ličilo na većinu u tim državama… Gledala sam u njih sa suzama u očima, ne zbog sažaljenja nego od sramote što sam ikad pomislila da mi nešto još fali u životu… Nikad nisam imala mnogo ali sve što sam imala je bilo i jeste mnogo više nego što oni imaju… Ustvari, to je to što mi je falilo da shvatim da sve što mi treba ja već imam. Krov nad glavom, porodicu koja je uvjek bila uz mene, zdravlje u kući i hranu na stolu. Zahvalna sam što sam se rodila na Balkanu, neću više da se žalim ni za šta.
0 komentari