Kao slijepa osoba sam navikla da se prema meni ophode sa dozom sažaljenja i popuštanja. Prošlo ljeto upoznam lika u Brčkom. Hodam sa prijateljicama i kroz njihove glasove odjednom se čuje E, baš ti je simpa friz . Prijateljica me udari i ja skontah pa se zahvalim. Kaže mi da taj isti ima baš brutalnu frizuru: ‘ovakvu nikad nisi vidjela.':)
Posle opet naletimo na njega i ja inače, koja nisam smijela navedem prijateljicu da se upoznamo. U to malo vremena je rekao baš one prave stvari i kroz njih i šalu sam se osjećala pošteđeno tih nekih sažaljenja. Iako je bio mlađi, dogovorimo se i izađemo navečer. Pitao me za ples, koji je na kraju bio velika improvizacija, iako ne vidim, znam da mu ne ide, ali je izašlo na dobro.:)
Otprati me do prijateljice i u svemu tome krenu kiša. Prvi put u svojih 26 da sam vidjela…nešto. Moja tama je dobila boje, do tada meni nepoznate. Samo sam ga zagrlila. Nešto ću da sačuvam i od vas, ali tebi Dule želim da se zahvalim jer boje postoje. Pisala prijateljica
0 komentari