Znate li kako farmaceutska industrija dokazuje „neučinkovitost“ prirodnih pripravaka?
Iako se prvenstveno koristi sintetikom i kemijom ona si daje za pravo određivati i doze prirodnih pripravaka. Primjer za to je opna jezgre marelice koja je najbolji prirodni izvor amigdalina, laetrila ili takozvanog vitamina B17. Oni nam preporučuju ili dopuštaju četiri do pet jezgri dnevno, a to po dr. Crebsu, sinu čovjeka po kojem je nazvan Crebsov ciklus i bez koje nema moderne biokemije, jednostavno nije dovoljan da bi se postigao pravi učinak. A javlja se i problem nestandardiziranih prirodnih pripravaka. Primjer za to je da na našem tržištu imate najviše jezgri marelice iz Turske, Češke ili Mađarske koje su dobivene iz sortnih marelica, a čija jezgra po svom sastavu bitno odstupa od sastava pravih, izvornih marelica kakve se još mogu naći u Afganistanu i Iranu.
Uglavnom te sortne jezgre marelica nalaze se po policama naših trgovina zdravom hranom, a ne sadržavaju dovoljno potrebnog cijanovodika i benzaldehida, s vremenom propadaju i zbog prisutnog ulja oksidiraju, a zbog neodgovarajućeg sušenja i skladištenja kod samog proizvođača javljaju se i štetni aflatoksini. Rješenje je, naravno, u nabavi pravih afganistanskih jezgri marelica koje će se prethodno pravilno osušiti i oduljiti i tek tada dobivamo amigdalin u obliku kakvog nam je preporučio dr. Crebs. Iako je ovaj prirodni preparat za mnoge teško bolesne ljude posljednja nada, on je u Hrvatskoj zabranjen. Zabranjen je i u SAD-u, ali se zato Amerikanci ovim prirodnim preparatom liječe u brojnim klinikama u Meksiku. Naravano da je dopušten u većini europskih država – Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj…
Kako je Hrvatska zemlja paradoksa, kod nas je doduše dopušten uvoz neučinkovitih jezgri marelica iz Turske, Mađarske i Češke, a u nekim ljekarnama čak se mogu kupiti i kapsulirani pripravci na bazi jezgre marelice. Ako je dr. Crebs u pravu, a mi vjerujemo da jest, rak je ništa drugo nego avitaminoza – nedostatak određenog nutrijenta – u ovom slučaju amigdalina, laterila ili B17. Ovo možemo usporediti s jednom drugom avitaminozom koja je odnijela milijune života, najviše mornara koji su zbog nedostatka vitamina C umirali od skorbuta. Najjednostavnije stvari u životu su i najbolje. Kad su otkrićem C vitamina na brodove engleske mornarice dostavljene bačve kiselog zelja mornari su prestali umirati od skorbuta.
Sad se postavlja pitanje što bi bilo da se u hranu umjesto viška soli doda nešto praha opne jezgre marelice? Zašto je ovo važno?
Mi u Matičnjaku vjerujemo da se prah opne jezgre marelice dobiven od izvornih jezgri marelica iz Afganistana i Irana pokazao mnogo učinkovitijim od „svemogućeg ulja indijske konoplje“.
Prije nastavka priče o ovom prirodnom lijeku za najteže bolesti obavezno zapamtite i ovo: i najbolje ulje jezgre marelice ne sadržava, ili sadržava samo u tragovima, vitamin B 17.
Holističko prirodno liječenje najtežih bolesti
Iako su metode prirodnog liječenja čak i najtežih bolesti koje pogađaju čovječanstvo pod povećalom i prilično kontroverzne, naročito zbog utjecaja lobija velike farmaceutske industrije koji niču kao svježi šampinjoni (samo umjetni, špricani, tretirani, nejestivi, živi otrov) i propagande sintetske kemije “u službi zdravlja”, koja uvijek tretira simptome bolesti, a vješto zaobilazi njen etiološki nastanak, odnosno ne liječi njen uzrok nego posljedicu i time nas čini stalno bolesnima i ovisnicima o “magičnim pilulama”, jedini zdravorazumski stav koji možemo zauzeti je da se samo prirodnim putem može doći do potpunog i istinskog ozdravljenja.
Kako je temelj opstanka farmaceutske industrije “ljudsko zdravlje u izmaglici”, nešto tek djelomično postignuto i temeljeno većinom na lažima i prijevarama (rekao još u prošlom stoljeću Linus Paulling, američki kemičar i dvostruki nobelovac), dezinformacijama, besmislenim velikim i skupim istraživanjima, potpuno korumpiranim sustavima kritiziranja, citiranja, referenciranja i informiranja javnosti, i stručne i laičke, jasno je da se istina o potpunom izlječenju zapravo jedino nalazi skrivena u prirodi.
Čak i kod najtežih oboljenja prava intervencija prirodnim terapeutskim pripravkom u stanju je u cijelosti izliječiti i ubrzati oporavak, jer prirodni mehanizmi liječenja ciljaju upravo uzročno-posljedične veze kojima se bolest manifestira i tako se organizam liječi holistički, odnosno u potpunosti. Jedan takav kontroverzan prirodni pripravak, izričito zabranjen (pogodite zašto) u Americi i od strane FDA (Food and Drugs Administration), koristio se u tradicionalnoj prehrani već tisućama godina mnogih drevnih civilizacija zbog svog terapeutskog i ljekovitog djelovanja na cjelokupni organizam, zbog čega su ljudi bili izuzetno dugovječni i zdravi i, naravno, nisu obolijevali od poznatih slučajeva raka.
Amigdalin u sjemenkama biljaka
Riječ je o koštici marelice i naročito njenoj opni, koja je izrazito bogat izvor spojeva prirodnog antitumorskog djelovanja, pangamične kiseline (B15) i amigdalina (B17). Iako se o pangamičnoj kiselini zna mnogo, amigdalin ili leatril je zato vjerojatno najkontroverzniji spoj u istraživanju raka. Radi se o prirodnom spoju nitrilozidu prisutnom najviše u sjemenkama biljaka iz porodice ruža, kao što su gorki bademi, jezgre marelice i bresaka, koštice jabuke i trešanja, a ima ga i u travama, manioki, prosu i u manjoj mjeri u nekim drugim namirnicama. Kako se amigdalin ne javlja zasebno nego u sklopu hrane ne može ga se klasificirati kao lijek, a budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom, čelni medicinski autoriteti i regulatorna tijela pobrinuli su se da postane praktično zaboravljen i jednako ozloglašen kao opojne droge te mu se danas ne priznaje baš nikakav terapeutski učinak. Iako je zanemaren, pa čak i isključen iz modernog zdravstvenog sustava liječenja, prava istina o njegovom djelovanju tek treba izaći na vidjelo jer činjenica da amigdalin selektivno djeluje na stanice raka, odnosno ubija tumorske stanice, a potpomaže pravilnu funkciju i rad zdravih stanica, mnogima je u današnjem promortalitetnom sustavu liječenja zaista životno važna informacija.
Zašto se skriva antikancerogeni učinak amigdalina?
Naime, molekula amigdalina je relativno mala molekula pristupačna za apsorpciju svim stanicama, a sastoji se od dvije vezane jedinice glukoze kojom se hrane tumorske stanice te molekule benzaldehida i nitrilne grupe (cijanida). Iako je cijanid vrlo otrovan, kada je vezan u amigdalinu je inertan i nije opasan za živa tkiva. Isto vrijedi i za benzaldehid, koji je također otrovan ako se u organizmu brzo ne metabolizira uz prisutnost kisika. Tajna djelovanja amigdalina leži u enzimima beta-glukozidazi i rodenazi. Stanice raka zbog svog specifičnog metabolizma, sličnijeg metabolizmu nižih organizama poput gljivica i bakterija, sadrže drukčije količine tih enzima od normalnih stanica. Enzim beta-glukozidaze razgrađuje amigdalin, oslobađajući njegove otrovne elemente. Taj je enzim prirodno prisutan u tijelu, ali u najvećim količinama prisutan je u stanicama raka, gdje ga ponekad ima i do sto puta više nego u okolnim normalnim stanicama. Pod njegovim djelovanjem u stanicama raka nastaju otrovni vodikov cijanid i benzaldehid koji ih uništavaju. Osim toga, benzaldehid koji eventualno dođe u dodir s normalnim stanicama brzo se oksidira i pretvara u bezopasnu benzojevu kiselinu koja ima antireumatska, antiseptička i analgetska svojstva. To djelomično može objasniti i činjenicu da amigdalin ublažava intenzivne bolove koje osjećaju pacijenti s uznapredovalim rakom. U tumorskim stanicama koja rastu u anaerobnim uvjetima, oslobođeni benzaldehid razgrađuje se mnogo sporije zbog manje količine kisika, te ih tako benzaldehid zajedno s cijanidom kronično truje. Dakle, cijanid vezan u amigdalinu nije otrovan jer enzim rodenaza detoksicira cijanid i na taj način vrši zaštitnu ulogu. Taj se enzim u velikim količinama nalazi u svim dijelovima tijela, osim u stanicama raka koje su zbog toga izrazito osjetljive i brzo odumiru. Slučajevi trovanja vodikovim cijanidom iz hrane izuzetno su rijetki, budući da se potencijalna otrovnost smanjuje ako se koštice jedu zajedno s mesom ploda koje sadrži baš enzim rodenazu.
Važno je i znati da je za aktivnost rodenaze potreban izvor sumpora, najbolje u obliku aminokiseline cisteina, pa zato treba osigurati dovoljan unos te aminokiseline, na što posebno trebaju pripaziti osobe koje ne konzumiraju bjelančevine životinjskog porijekla. Istraženo je i da amigdalin ima i druga povoljna djelovanja poput stimulacije stvaranja hemoglobina, regulacije crijevne flore i ublažavanja srpaste anemije. Smjernice za korištenje amigdalina u prehrani prvi je iznio dr. Krebs, koji kao minimalnu razinu za održavanje zdravlja predložio 50 miligrama dnevno za odraslu osobu. Naravno, doza ovisi o tjelesnoj težini. Osobe sklone raku trebale bi uzimati više, a posebno one osobe koje su već oboljele od raka. U prosjeku koštica marelice sadrže 4-5 mg amigdalina. Držimo li se te brojke, to bi značilo da je optimalna doza za održavanje zdravlja 10 do 12 koštica dnevno. Mnogi ljudi s vremenom povećavaju dozu i do nekoliko desetaka koštica dnevno, podijeljeno u više obroka. U svakom slučaju, dobro je započeti s manjom količinom i postupno povećavati dozu. Kako je pacijentima oboljelima od raka potrebna veća doza, dobro je u koncentriranom obliku uzimati je prahom opne marelice. Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka za kontrolu bolesti potrebno kroz određeno razdoblje u organizam unijeti barem 300 grama amigdalina, a da bi se postigla maksimalna reakcija potrebna su četiri mjeseca do godinu dana. Ako pak pacijent dobro reagira, terapeutski učinak može se vidjeti već u prvim tjednima tretmana.
Izvor: dnevno
0 komentari